Strah od javnog nastupa poznat je većini ljudi, makar u blažem obliku. Dlanovi se oznoje, srce ubrza, a pred sam početak izlaganja glava se isprazni. Kod nekih to prođe čim govor krene. Kod drugih strah traje danima pre događaja i počinje da odlučuje umesto njih: da li će se javiti na sastanku, prihvatiti zadatak ili doći na slavlje na kojem se očekuje zdravica. U ovom tekstu objašnjavam kako se obična trema razlikuje od straha koji je počeo da ometa život, šta o tome kažu pouzdani izvori i koje korake možete isprobati sami.
Strah od javnog nastupa i trema: gde je razlika
Trema pred važan govor je uobičajena i često je znak da vam je stalo. Pitanje je šta se dešava oko nje. Američki Nacionalni institut za mentalno zdravlje (NIMH) razlikuje običnu stidljivost od socijalnog anksioznog poremećaja po tome što u drugom slučaju ljudi izbegavaju uobičajene aktivnosti i brinu nedeljama pre društvenih događaja.
Strah od javnog nastupa često je jedan od vidova socijalne anksioznosti, ali ne mora da znači da postoji poremećaj. Neko se plaši samo govora pred većom grupom, a u običnom razgovoru se oseća potpuno slobodno. Neko drugi se plaši i sastanka sa troje kolega. Ako prepoznajete širi obrazac, pročitajte kako izgleda psihoterapija za socijalnu anksioznost. Ako je strah vezan za nekoliko sasvim određenih situacija, tu je i stranica o psihoterapiji za strahove i fobije.
Radi konteksta, NIMH navodi da je socijalni anksiozni poremećaj imalo 7,1 odsto odraslih u SAD u toku jedne godine, a 12,1 odsto tokom života. Podaci potiču iz istraživanja sprovedenih od 2001. do 2003. godine i odnose se na ceo poremećaj, ne samo na govore pred publikom. Ovaj tekst nije alat za samoprocenu i ne služi za postavljanje dijagnoze. To može da uradi samo stručno lice posle razgovora.
Kako se strah od javnog nastupa oseća u telu i u mislima
Britanska zdravstvena služba NHS na stranici o socijalnoj anksioznosti navodi da telo na ovakav strah često odgovara mučninom, znojenjem, drhtanjem i lupanjem srca. NIMH dodaje crvenilo u licu, nelagodu u stomaku i osećaj da vam je um odjednom prazan. To nisu znaci slabosti. To je telo koje se sprema na opasnost, iako je u sali petnaest ljudi i jedna prezentacija.
U mislima se najčešće javlja strah od procene. NHS opisuje zabrinutost da će vas drugi kritikovati ili osuđivati, brigu da ćete se osramotiti i teškoće da radite kako treba dok vas neko posmatra. Važno je i to da briga ne počinje na bini i ne završava se njome. Ista služba navodi da se zabrinutost javlja pre, tokom i posle društvenih situacija. U praksi to može da znači da se i posle govora u mislima ponovo prolazi svaka rečenica.
Zašto se strah od javnog nastupa održava izbegavanjem
Izbegavanje deluje kao rešenje. Ne prijavite se za predavanje i odmah vam je lakše. Problem je u tome što vas olakšanje uverava da je nastup zaista bio opasan, pa se strah sledeći put vrati jači. Pritom nikad ne dobijete priliku da proverite šta bi se zaista desilo.
Zato se izbegavanje vremenom širi. Prvo preskočite veliku prezentaciju, zatim kratko javljanje na sastanku, pa i pitanje upućeno predavaču. Prostor u kojem se osećate slobodno se sužava, a da to nijednog trenutka niste odlučili.

Šta istraživanja kažu o vežbanju pred publikom
Istraživanje australijskog Univerziteta Macquarie, objavljeno 2025. godine u časopisu Journal of Consulting and Clinical Psychology, obuhvatilo je 249 osoba sa umerenim do teškim strahom od javnog govora. Učesnici su bili podeljeni u tri grupe. Prva je vežbala govor nasamo. Druga je pre govora zapisivala čega se tačno plaši, procenjivala koliko je to verovatno i kako bi se snašla. Treća je svaki govor tretirala kao eksperiment i posle njega proveravala da li su se strahovi obistinili. Na kraju su svi održali desetominutni govor pred publikom, bez vremena za pripremu.
Prema saopštenju univerziteta, druge dve grupe su prošle bolje od prve, a treća nešto bolje od druge. U saopštenju se navodi da nije dovoljno samo se izložiti strahu, važno je i šta iz tog iskustva naučite. Podaci dolaze iz saopštenja, a ne iz punog teksta rada, pa ih treba shvatiti kao smer, a ne kao gotov recept.
Postoje i rane naznake da može da pomogne virtuelna stvarnost. Mala pilot studija objavljena 2021. godine u časopisu Frontiers in Psychiatry obuhvatila je 27 studenata koji su završili program. Tokom sesija su se puls i samoprocenjena anksioznost smanjivali kako se izlaganje povećavalo, a poboljšanje straha od javnog govora zabeleženo je i posle programa i mesec dana kasnije. Uzorak je mali, pa je to tek početna indikacija.
Pet koraka koje možete isprobati pre sledećeg nastupa
Ovo su opšti saveti zasnovani na izvorima navedenim iznad. Ne zamenjuju stručnu pomoć ako vam strah ozbiljno ometa život.
- Zapišite šta tačno predviđate. Ne „biće loše“, nego „zaboraviću tekst i svi će primetiti“. Zatim procenite koliko je to zaista verovatno i šta biste uradili da se desi.
- Podelite nastup na manje korake. NHS savetuje da se zahtevne situacije razlože na manje delove. Prvo izgovorite govor jednoj osobi od poverenja, pa maloj grupi, pa većoj.
- Usmerite pažnju napolje. NHS preporučuje da se u razgovoru fokusirate na ono što drugi govore, a ne na katastrofične scenarije. Na nastupu to znači da gledate slušaoce i pratite da li vas razumeju, umesto da pratite sopstveni puls.
- Posle nastupa uporedite predviđanje i stvarnost. Šta se desilo od onoga čega ste se plašili? Šta ste naučili? To je upravo ono što je istraživanje pomenuto iznad izdvojilo kao korisno.
- Vodite beleške i dišite sporije. NHS preporučuje dnevnik u koji se beleže okidači i misli, kao i vežbe disanja. Beleške vremenom pokažu obrazac, a sporo disanje pomaže da se telo smiri pre ulaska u salu.
NIMH dodaje da dovoljno sna, kretanje, redovni obroci i podrška bliskih ljudi mogu da pomognu, ali ne mogu da zamene lečenje kada strah ometa svakodnevni život.
Kada je vreme da potražite stručnu pomoć
NIMH savetuje da se pomoć potraži kada anksioznost počne da pravi probleme u svakodnevnom životu, na primer kada izbegavate društvene situacije na poslu ili sa prijateljima i porodicom. NHS napominje da se uz socijalnu anksioznost često javljaju i depresija, generalizovani anksiozni poremećaj ili panični poremećaj, što je još jedan razlog da sa tim ne ostajete sami.
NHS kognitivno bihejvioralnu terapiju (KBT) navodi kao najbolju opciju lečenja, a NIMH je naziva zlatnim standardom psihoterapije za ovaj problem. NIMH pominje i postepeno izlaganje situacijama koje ste izbegavali. Srodan pristup koristim u okviru RE&KBT psihoterapije. Ne mogu da obećam ishod, jer svako ima svoj tempo, ali pravac je jasan: razumeti šta strah radi, postepeno vraćati ono što ste izbegavali i proveravati misli umesto da im verujete na reč.
Česta pitanja o strahu od javnog nastupa
Da li je normalno da osećam tremu pred svaki govor?
Nelagoda pred važnim nastupom je česta i sama po sebi ne govori da nešto nije u redu. Važnije je šta se dešava oko nje. Ako vas strah navodi da odbijate prilike, danima brinete unapred ili izbegavate situacije koje inače želite, to je razlog da razmislite o razgovoru sa stručnim licem. Isto savetuje i NIMH kada anksioznost počne da ometa svakodnevni život.
Mogu li sama ili sam da savladam strah od javnog nastupa?
Za blaži oblik mogu pomoći koraci iz ovog teksta. NHS pominje i vođenu samopomoć uz radnu svesku zasnovanu na KBT, uz podršku terapeuta. Ako se strah ne smanjuje ili vas stalno ograničava, stručna podrška daje okvir i sigurnost da se izlažete postepeno.
Da li se na ovom strahu može raditi i online?
Da. Pored rada u Novom Sadu, radim i online sa odraslim osobama, pa razgovor o nastupima i vežbe mogu da se odvijaju i od kuće.
Strah od javnog nastupa nije mana karaktera i ne znači da nešto s vama nije u redu. Za mnoge ljude je to strah od procene, a on može da se menja malim koracima koji se ponavljaju. Ako želite da to radite uz podršku, individualna psihoterapija je prostor u kojem možemo zajedno da pogledamo vaše konkretne situacije, bez žurbe i bez pritiska da odmah stanete pred publiku.


